Kada je Freud skovao frazu prema kojoj je “ego istinsko sjedište strepnje” pokazao je zbiljno duboku intuiciju.                             Strah od vlastitog žrtvovanja krije se duboko u svakom egu, a taj strah je često tek vrlo nesigurno kontrolirani zahtjev nesvjesnih sila da izbiju u svojoj punoj snazi. Nitko tko teži Jastvu ili pravom Ja, nije pošteđen tog opasnog prijelaza. Ego osjeća strah od podljudskog ili nadljudskog unutrašnjeg svijeta ili nesvjesnog, od kojih se ego prvotno oslobodio uz ogroman napor.  Na tom lažnom oslobođenju danas temeljimo iluzornu slobodu. To oslobađanje zacijelo je nužan i herojski čin, ali ne predstavlja ništa trajno: ono je samo kreacija. Svi se moramo suočiti sa onim što doživljavamo u svijetu i sve ono što doživljavamo i što nas nadvladava zapravo je neosviješteno.

Freudovska psihoanaliza nije prodrla iz iskustva nesvjesnog kakvog ga tumači Istok ili ”Tibetanska knjiga mrtvih” kada se govori o tzv. Sidpa Bardu, mjestu u kojem se nalazi duÅ¡a kada ne prepoznaje a je zarobljena svojim fantazmama.  Dakle, tada je duÅ¡a nemoćna da se ispetlja iz seksualnih fantazija i sličnih nepomirljivih tendencija koje izazivaju nemir i druga afektivna stanja. No, i pored toga, Freudova teorija je prvi pokuÅ¡aj Zapadnjaka da s donje strane, iz animalne sfere instinkta, istraži psihičko područje koje u tantričkom lamaizmu odgovara Sidpa Bardu. Sasvim opravdan strah od metafizičkog spriječio je Freuda da prodre u sferu “okultnog”.

Iako su sve podjele onog što zovemo okultno zapravo samo podjele koje radimo jer ne možemo pojmiti stvarnost cjelovito. Sidpa Bardo pripada sve ono što doživljavamo kao seksualne fantazije ili kako živimo seksualnost kroz dominaciju. Dakle, seksualnost je u lamaizmu tek prijelazna stepenica, u hinduizmu je ta stepenica označena hramovima Boga Jame koji su opasani seksualnim činovima ljubavnika, odnosno potrebno je transformirati seksualnu energiju.

Da bi mogli doživjeti emocionalnost i sve ono što zovemo ljubav, to jedino možemo ako se oslobađamo fantazmi koje privodimo u svijest i na taj način sebe više ne doživljavamo kao centar svemira već kao cjelinu svemira. Kako to možemo znati za sebe?

Ono što mislimo, radimo i djelujemo predstavlja i naše stanje. Ako smo obuzeti materijalnim stvarima i egzistencijom onda smo sigurno u Sidpa Bardu ili svijesnosti prve čakre. To znači da ćemo u trenutku smrti se susresti s ovim fantazmama koje nas vraćaju u tijelo tj. neosvješteni ego ne vidi da su fantazme koje nas se pojavljuju u tom trenutku zapravo sve ono što smo kroz život odbijali osvjestiti. Put spoznaje nije hobi već imperativ koji je toliko dubok da u svakom času može djelovati na naš život kada se najmanje nadamo.

Nikola Žuvela